Dejvid Blat nije video koš koji je njegovu ekipu odveo u finale Evrolige.
Posle pobede nad CSKA u Milanu 2014. ispričao je novinarima da mu se, kada je Viktor Hrijapa izgubio loptu, zatamnilo pred očima. Tajris Rajs završio je napad, Makabi pobedio 68:67, a treneru je ostalo da odlučujući potez pogleda na snimku. Oko njega se slavilo toliko glasno da je jedva čuo išta osim svojih navijača. Tako je tu noć zabeležio MONDO.
To je možda najbolji početak priče o tom Makabiju. Trener koji je pripremao utakmicu, birao petorke i tražio rešenja propustio je nekoliko sekundi u kojima je sve to dobilo smisao. I njemu je, makar nakratko, utakmica postala previše.
Dva dana kasnije držao je pehar.
Između te dve večeri stalo je dovoljno košarke za čitavu jednu navijačku mladost.
Danas, kada znamo kako se završilo, lako je sastaviti šampionski portret. Rajs je morao da bude junak, Blu da pogodi, Tajus da stigne iznad obruča. Svaki igrač dobije svoje mesto, a svi prethodni događaji izgledaju kao priprema za ono što će se desiti u nedelju.
U stvarnosti, ništa nije bilo tako uredno.
Pred polufinale je jedan navijač Makabija rekao za MONDO da je za njega ekipa već postala šampion samim dolaskom na fajnal-for. Smatrao je CSKA jačim. Želeo je pobedu, naravno, ali je i plasman u Milano doživljavao kao dovoljno veliki razlog da bude ponosan.
U toj izjavi ima nečeg poznatog svakome ko je nekada putovao za svojim klubom. Računaš koliko protivnik ima boljih igrača, objasniš sebi zašto je i ovo veliki uspeh, obećaš da se nećeš razočarati. A onda počne utakmica i sve što si razumno zaključio ostane negde ispred hale.
Makabi, pritom, nije bio mali klub kome je neko greškom ostavio mesto među velikima. U Milanu je osvojio šestu evropsku titulu. Upravo je zato ova generacija zanimljiva: nosila je dres slavnog kluba, a ipak je morala da se izbori za pravo da joj se veruje.
Nije dovoljno da na grudima piše Makabi da bi se preko puta Reala ili CSKA pojavio Entoni Parker.
Prvi važan povratak dogodio se mesec dana ranije, u istoj dvorani.
Armani je u prvom meču četvrtfinala vodio 82:70 na manje od četiri minuta do kraja regularnog dela. Imao je prednost domaćeg terena u seriji i priliku da izbori završni turnir u svom gradu. Makabi je uz Rikija Hikmana i Rajsa stigao do produžetka, pa do pobede.
Takve utakmice ostanu u telu ekipe. Sledeći put kada semafor pokaže veliki zaostatak, postoji nešto konkretnije od trenerovog uveravanja da još nije gotovo. Već si bio tu. Znaš koliko brzo razlika može da se smanji, koliko jedna osvojena lopta menja atmosferu i kako protivnik odjednom počne da troši vreme koje je do tada koristio da igra.
Protiv CSKA ponovo je trebalo prizvati to iskustvo. Makabi je u završnici treće četvrtine zaostajao 15 poena. Dejvid Blu pogodio je pet trojki na utakmici, a Rajs završio poslednji uspešan napad za preokret.
U sećanju najčešće ostane čovek koji je pogodio poslednji.
Zato Blu zaslužuje da se zastane.
Bez njegovih šuteva Rajsov prodor možda bi bio samo koš kojim se ublažava poraz. Pet trojki u polufinalu, dok tvoja ekipa pokušava da se vrati u utakmicu, ume da ostane u drugom planu zato što je neko drugi završio posao. To je nepravda koju prepričavanje košarke često napravi: poslednjem potezu pripiše sve prethodne.
Taj Makabi vredi pamtiti malo pažljivije.
Real je u drugom polufinalu pobedio Barselonu 100:62. Trideset osam razlike u utakmici za finale Evrolige. Za procenu madridske snage nisu bile potrebne ni reputacija ni duga objašnjenja. Dovoljno je bilo pogledati šta se upravo dogodilo.
Makabi je svoje finale izborio jednim poenom. Real je protiv najvećeg rivala mogao mnogo ranije da počne da misli o nedelji.
Ali prethodna utakmica ne prenosi prednost na semafor.
Blatov sastav imao je dovoljno različitih rešenja da Madridu pokvari mnogo toga što je protiv Barselone izgledalo jednostavno. Sofoklis Skorcanitis tražio je pažnju u reketu. Tajus je do obruča stizao na sasvim drugi način. Blu je širio odbranu, a Rajs i Hikman mogli su da je napadnu prodorom.
Dragan Šakota je u analizi finala za MONDO ukazao upravo na probleme koje je Real imao sa preuzimanjima i Makabijevom unutrašnjom igrom. Iza onoga što je na tribinama izgledalo kao zanos postojali su vrlo konkretni košarkaški razlozi.
Tu je i najvredniji deo Blatovog rada. Njegovi igrači nisu morali da liče jedni na druge da bi igrali zajedno. Trebalo je pronaći kada kome utakmica odgovara, a zatim imati hrabrosti da mu se prepusti.
U finalu je Hikman postigao 18 poena, Devin Smit 15, Blu 14. Tajus je uz 12 poena sakupio 11 skokova i tri blokade. Rajsovih 26 došlo je na sve to. Makabi je imao glavnog junaka, ali i dovoljno saigrača zbog kojih protivnik nije mogao da se bavi samo njime.
Zato je šteta kada se ova titula objasni rečenicom da je jedan Amerikanac odigrao utakmicu života. Time se i njemu oduzima deo priče. Beku je potreban neko ko će napraviti blok, otvoriti prostor, uhvatiti promašaj i odbraniti napad posle njegove greške. Čak i u večeri koju će zauvek vezivati za njegovo ime.
Na kraju regularnog dela bilo je 73:73.
Još pet minuta.
Za gledaoca, produžetak je dodatno zadovoljstvo. Za igrače koji su već četrdeset minuta tražili put do titule, to je novi zahtev: ponovi sve, sada kada si umoran i kada svaki promašaj može da ostane sa tobom godinama.
Rajs je u tih pet minuta postigao 14 poena. Makabi ukupno 25. Real 13. Finale koje je posle četiri četvrtine bilo nerešeno završeno je rezultatom 98:86.
Tih dvanaest razlike danas ume da zavara. Deluje kao pristojna udaljenost između šampiona i poraženog finaliste. U njoj se ne vide svi trenuci u kojima je Makabi mogao da ostane bez prilike da uopšte igra tu utakmicu.
Ne vidi se Armani na plus 12. Ne vidi se CSKA na plus 15. Ne vidi se ni navijač koji je u petak pokušavao da bude zadovoljan samim dolaskom.
Zbog toga neke ekipe ostanu drage i ljudima koji za njih nikada nisu navijali. Gledali su ih dovoljno dugo na ivici poraza da su, gotovo neprimetno, počeli da žele njihov sledeći koš.
Makabi iz 2014. tražio je od neutralnog gledaoca samo još malo pažnje. Sačekaj sledeći napad. Nemoj još da računaš finaliste. Ostani i na produžetku.
U današnjem prepričavanju sve već znamo. Znamo ko je šampion, ko je MVP, koliko je ko dao poena. Možemo da preskočimo pravo na slavlje.
Ali ako se toj ekipi zaista vraćamo zbog košarke, vredi pustiti snimak malo ranije. Dok još gubi. Dok Blat još traži petorku, Blu prostor za šut, a Rajs put do koša.
Pehar može da sačeka još pet minuta.
Foto: Makabi Tel Aviv, zvanični sajt / arhiva 2014.